Blagost

U bučni tramvaj na prva vrata utrčali su djed i unuka. Djevojčica se je smjestila na sjedalo iza vozača zaštićena brižnim djedom koji je pored nje stajao i držao joj ruksak. U par rečenica mu je otcvrkutala što je bilo u školi, prešli su na druge mnogo bitnije teme, što će danas gledati i gdje će se danas šetati poslije škole.
Djevojčica je točno znala što želi i jasno je to dala do znanja djedu koji ju je 'pitao za njene planove' .Vrlo brzo su se 'dogovorili' a onda je djed uz osmjeh rekao : " Biti će onako kako ti kažeš." 

Sjajio je u blagosti i bezuvjetnoj Ljubavi prema svojoj unuci . To ga je u potpunosti ispunjavalo. Bio je tu za nju i djevojčica je to znala svim svojim bićem. Bila je sa njime onakva kakva je i djed ju je takvom prihvaćao. Bili su nepobjedivi tim koji može sve što bi božja Ljubav znala i htjela. Nije bilo toga što on ne bi mogao učiniti za svoju nadražu djevojčicu upravo sada.

Tako je nesebično davao i njenoj majci, svojoj kćeri, svojoj supruzi, svojoj majci.....Kroz taj osjećaj zračio je mirom, nježnošću, dobrotom a njegov glas je bio ugodan i smiren , Blagi osmjeh nije mu  silazio sa lica gledajući malo biće koje zna da ju djeda voli.

Svaki nježni pogled njenog djeda joj je govorio da je na sigurnom, uvijek u čistom srcu svog djeda.  U to veliko srce stalo je sve što je ona oduvijek bila, što je i što će zauvijek biti.